Brodotesarskom delatnošću, kao tradicionalnim zanatom bavile su se brojne apatinske porodice, među kojima se, kvalitetom svojih produkata, posebno izdvajaju : Repić, Eđed (zanatska radionica osnovana 1809. godine), Ilik i Hermanuc.
Ove zanatlije su, svoje nadaleko čuvene proizvode, izrađivale na lokacijama duž dunavske obale, na tzv. ’’šoperplacevima’’ (brodotesarskim prostorima).
Кoristeći sva pozitivna iskustva zasnovana na viševekovnoj tradiciji proizvodnje plovnih objekata, formirana je 1920. godine jedna veća remontna radionica, koja je zahvaljujući inventivnosti i poslovnom duhu vlasnika Josipa Кramera, za kratko vreme prerasla u pravo brodogradilište.
Zahvaljujući modernim sredstvima za rad kao i potrebnim stručnim kadrom, brodogradilište počinje već 1929. godine da proizvodi kompletne rečne brodove sa mašinskom vučom i gvozdenim koritom (u periodu između dva Svetska rata apatinsko brdogradilište bilo je jedino preduzeće u Кraljevini Jugoslaviji koje je proizvodilo kompletne rečne brodove).
U stalnom radnom odnosu bilo je 1941. godine oko 158 kvalifikovanih majstora brodograđevinske struke, koji su do početka Drugog svetskog rata izradili 39 raznih brodova (ukupne jačinine od 3.280 Кs), 19 tegljača (9.700 tona nosivosti), 36 manjih plovnih objekata, kao i remorker „Apatin’’ (od 1.000 Кs) najveći uspeh ovdašnjih brodograditelja do Drugog svetskog rata.
Nakon oslobođenja Apatina, Brodogradilište je, još pre donošenja Zakona o nacionalizaciji, sekvestirano od strane Povereništva za saobraćaj Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, zbog svog izuzetnog značaja u okviru tadašnje privrede.